Naša družina

Ova priča počela je sa dva prijatelja. Prvi je Stjepan a drugi Ivan. Jednog dana Ivanu je došla ideja da skupe družinu.

To je bio težak posao, ali na školskom igralištu bilo je puno djece. Bila su tri dječaka i dvije djevojčice. Zajedno ih je bilo sedam, sasvim dovoljno. Družba se skupila na igralištu u podne. Nije bilo djece jer su bili ljetni praznici. Tri dječaka su se zvala Zoran, Josip i Matko, a djevojčice su se zvale Mara i Patricija. One su bile vrlo sretne i radosne jer su u nečijoj družini, a dječaci su bili nemirni i uvijek su htjeli u pustolovine. Na to smo svi zajedno u noć išli u šumu pokraj naše škole. Bilo je jako mračno i strašno. Cure su se bojale, a dečki su se veselili.Poslije puno hodanja stali smo. Odjednom nešto je kružilo oko nas neka zvijer tako da je grmlje pomicalo. Pa brzo skoči vuk! Svi smo trčali koliko smo dulje mogli jer smo znali “vukovi se ne umaraju lako”. Ivan je izbrojio družbu. Bilo ih je šest! Nestao je Stjepan. Svi smo vikali “Stjepane!”. Pa je u tom trenutku izletio van kao munja.

Zbog cijele zbrke, družba je odustala zbog opasnosti. I kraj šume ostali su samo njih dvoje.

                                                                                          Samir Čoković , 4.A

Naša družina

      U našoj družini ima četvero djece. Pero koji je mali, Krešo koji je jak, Mario koji je tih i ja koji sam znatiželjan. Oduvijek sam želio vidjeti ravnateljev ured. On je bio zao.

      Jednog dana loptali smo se ispred škole, a Krešo je napucao loptu u ravnateljev ured koji je u prizemlju. Družina i ja ušli smo u ravnateljev ured i vidjeli da je lopta kod ravnatelja koji spava. Polako smo se šuljali jer ako bismo hodali probudili bismo ga i bili kažnjeni teškim radom. Odjednom čujemo zijevanje i potrčimo van. Kad je ravnatelj izašao iz  svog ureda i zaključao ga ušli smo kroz prozor koji je pustio otvoren. Zgrabili smo loptu kad odjednom čujemo kako se vrata otključavaju. To je ravnatelj. Brzo smo pobjegli s loptom, a on je uletio u svoj ured i zamalo nas uhvatio. Gurnuo je glavu kroz prozor i pogledao ima li koga i zatvorio prozor.

       Bili smo uplašeni i odjurili smo na igralište. Vidjeli smo da ravnatelj nije išao za nama. Dogovorili smo se da se više nećemo loptati ispred škole. Još smo se malo loptali na igralištu, a onda smo se rastali i svak je krenuo svojim putem.

                                                                                                Tin Morić, 4.a

Spašavanje kraljevne

       Jednog dana, kralj Ladislav je objavio rat susjednoj zemlji. Razlog rata bila je krađa nekoliko tona zlata. Kralj je vojnicima naredio da veliki rat počinje. Vojnici nisu to željeli jer ih je mladi kraljević Tomislav zamolio da ne idu na susjednu zemlju. Zamolio ih je za mir jer ondje živi prekrasna kraljevna koja mu se sviđa. Kralj je bio jako ljut na vojnike pa ih je sve bacio u tamnicu. No vojnici su znali da će ih kraljević spasiti. Kako kralj nije mogao napasti jer više nije imao vojnika odlučio je pozvati zlu vješticu da baci kletvu na susjednu zemlju. Pozvao je vračeve da ju dozovu. Vračevi su vračali cijelu noć. Tek u zoru vještica im se javila. Rekla im je da će doći ako joj daju naknadu. Vračevi su joj rekli da će dobiti što god poželi kad odradi svoj dio. Vještici nije trebalo dugo da dođe. Doduše, trebalo joj je samo nekoliko trenutaka da dođe. Čim je došla vračevi su je uputili kralju. U kraljevim odajama dogovorili su se da kletva bude smrt svih djevojki. No i cijena je bila velika. Cijena je bila mladi kraljević. Kralj je na to pristao te potpisao ugovor d vješticom. Na sreću, onuda je prolazila jedna sluškinja te sve dojavila kraljeviću. Kraljević je odmah skočio na konja i uputio se dobroj vili. Odmah je ušao. Zamolio je dobru vilu za pomoć i ona je naravno prihvatila. Zajedno su se uputili u dvorac. U dvorcu se već vještica pripremala za kletvu pa su morali požuriti. Čim su ušli u dvorac odmah su krenuli u kraljeve odaje. Prekasno! Vještica je već bacilakletvu ali na svu sreću prvo su umirale najmanje važne djevojke. Kako je kraljevna bila najvažnija ona je imala zadnja umrijeti. Kraljević se odmah bacio na svog oca. Htio ga je ubiti! Naravno imao je dobar razlog – prodaju svog sina. Dobra vila je odmah začarala vješticu, stavivši je u divovsku loptu. Dobra vila je poništila kletvu prije nego što je kraljevna umrla. Kraljević je ubio oca te se zaputio u susjednu zemlju prositi kraljevnu. Kako je postao kralj trebala mu je kraljica. Kraljevna je odmah pristala na vjenčanje. Zajedno su se vjenčali i živjeli sretno do kraja života.

Ivana Barišić,4.a

Naša družina

      Jednog lijepog sunčanog dana djeca su se sastala u parku. Svi su bili sretni i veseli te nasmijanih lica. Bilo ih je oko petnaest. Svi su trčali uokolo, dok se nije začuo glas: „čega ćemo se igrati?“ – Bio je to mali Marin, koji se oduvijek volio igrati.

Možemo se igrati skrivača ili „lovice“ a možda i „vruće –hladno“…Ma ne…Igrajmo se nečega što još nismo! – uzviknula je mala Klara. Kao…Kao potraga za blagom – sramežljivo kaže Kristina. Može! – uzviknu djeca. Krenuli su se igrati. Oredili su da će Mirna i Marko sakriti blago i napraviti „kartu s blagom“

Sebastijan je bio zadužen za čuvanje karte - na klupici kod koje si mogao doći i pogledati je.

Dogovorili su se da onaj tko pronađe kartu pobijedi. Krenuli su. No nitko osim Mirne i Marka nije znao što je unutra. Nakon petnaestak minuta primijetili su da je Katarina nestala! Svi su prestali sa potragom i počeli je tražiti. Gdje je? Tražili su je par sati ali je nisu našli. Svi su se zabrinuli. Što će joj reći roditelji kad im kažu da su izgubili dijete? Shvatili suda nema smisla lagati i krenuli reći istinu. Dogovorili su se da istinu kaže Mislav, koji zna s riječima. Katarinina je kuća preko puta parka pa su brzo stigli. Pokucali su na vrata. Katarinina mama im je otvorila te ih pozvala unutra da joj to kažu. Mislav joj je sve redom ispričao a ona je pozorno slušala i na kraju se nasmijala. Svi su bili zbunjeni. Mislili su da je poludjela. Kad je vidjela da su djeca zbunjena pozvala je Katarinu. Ona je doskakutala za par trenutaka. Svi su bili još više zbunjeni. Katarina im je rekla da je morala kući, ali a im je rekla. No čini se da baš i nisu slušali. Nema veze. Mama je Katarinu pustila u park da završe igru. Čim su otišli u park svi su se razletjeli i počeli tražiti „blago“. Na kraju su ga, vjerovali ili ne, svi našli u isto vrijeme. Otvorili su ga, unutra su bili gumeni bomboni. Krenuli su na klupicu da ih pojedu. Na klupici su razgovarali o svemu i svačemu. O: psima, mačkama, o svemu.

Tak navečer svi su otišli svojim kućama, sretni i zadovoljni. Bio je to nezaboravan dan.

Ivana Barišić, 4.a